Naviknuli smo štedjeti u “drugoj” valuti. Danas je to zlato

Mnogi od nas koji smo početkom ove godine promijenili kune u euro, ostali smo pomalo zatečeni. Sada kada je naša lokalna valuta postala ista ona valuta u koju smo donedavno običavali pretvarati svoju ušteđevinu kako bismo je zaštitili od inflacije, pitamo se: u čemu ćemo sada štedjeti?

Odgovor je jednostavan: i dalje ćemo štedjeti u alternativnoj valuti, u valuti koja ima višetisućljetnu tradiciju i koja se dokazala kao pouzdan čuvar vrijednosti na duge staze. Od sada ćemo svoj novac čuvati u investicijskom zlatu, zlatnim polugama i zlatnicima.

Devize umjesto dinara

Doslovno svatko od nas koji živi u Hrvatskoj i regiji stekao je naviku da štedi u “drugoj” valuti, odnosno, valuti koja se ne koristi za svakodnevne, male kupnje. U našim životima uvijek je uz domaći novac, postojao neki alternativni, “strani”, zvali smo ga još i “devize”. Najprije su to bili švicarski franci i američki dolari, a na kraju je u našoj svijesti pobijedila moćna njemačka marka. U tim valutama čuvale su se i prenosile veće količine vrijednosti kroz vrijeme, zato jer je domaća valuta bila nesigurna i podložna inflaciji.

Naš najstariji građani, koji imaju 80 ili više godina, sjetit će se “starih” jugoslavenskih dinara iz 50-tih i 60-tih godina prošlog stoljeća koje smo izražavali u “hiljadama”, na kojima je bio prikazan lik rudara (“hiljadarka”) ili reljef Ivana Meštrovića (“pethiljadarka”). U njima nitko nije štedio, jer ih je inflacija halapljivo proždirala.

U svega desetak godina od uvođenja u optjecaj 1955. godine, stari je jugoslavenski dinar postao toliko bezvrjedan da su ga monetarne vlasti tadašnje Jugoslavije 1966. godine povukle iz upotrebe i uvele su novi dinar u paritetu za 100 starih dinara. Dizajn manjih novčanica ostao je isti, samo su brojke promijenjene.

Bezvrijedne “hiljadarke”, cijenjeni “orlovi”

Smeđa “hiljadarka” s likom rudara pretvorena je u novčanicu od 10 novih dinara, plava “pethiljadarka” dobila je nominalu od 50 novih dinara, a uvedena je i crvena novčanica od 100 novih dinara, zelena s Nikolom Teslom od 500 novih dinara i plavo-siva s likom djevojke od 1000 novih dinara. No, navike su prokleta stvar, pa su građani nove novčanice tvrdoglavo nastavili nazivati “hiljadarkama”, a mlađe generacije čudile su se zašto novčanicu od 100 dinara svi nazivaju “10 hiljada”, a plavo-sivu “100 hiljada”.

No, ni stari ni mladi nisu se čudili zašto svi i dalje štede isključivo u cijenjenim njemačkim orlovima. Novi dinar je, naime, i dalje ostao loša i nestabilna valuta, koje su se nastojali što prije riješiti. Utočište su naravno i dalje bile “devize”, odnosno, alternativne valute koje su slovile kao stabilne i vrijedne povjerenja.

Promjene filmskom brzinom

I baš zbog te nepouzdanosti i nestabilnosti, promjenama tu nije bio kraj. Naime, 1990. godine predstavljen je “supernovi”, “Markovićev” ili “konvertibilni” dinar, prozvan po tadašnjem premijeru Jugoslavije Anti Markoviću tijekom čijeg mandata je ta valuta predstavljena. Konvertibilni je dinar zamijenjen za bezvrijedan “novi” dinar iz 1966. godine prema paritetu jedan za deset tisuća. Istovremeno, tečaj tog novog novca fiksiran je za njemačku marku u paritetu 1 prema 7.

No, taj paritet nije dugo trajao, u samo godinu dana Markovićev je dinar kolabirao zajedno s državom koja ga je pustila u optjecaj. Naravno, mudra navika štednje u alternativnoj valuti, njemačkoj marci, ni u jeku najžešće Markovićeve borbe protiv dinarske inflacije nije nas napustila. Za svakodnevne kupnje koristili smo dinare, a stranu valutu čuvali smo u čarapama.

Nakon kolapsa jugoslavenskog dinara i države, različite zemlje nastale na tlu bivše Jugoslavije uvele su različite valute. Slovenija je počela koristiti tolar, Makedonija je uvela makedonski dinar, Hrvatska hrvatski dinar i potom kunu, Srbija s Crnom Gorom nastavila je tradiciju upotrebe inflatornog jugoslavenskog dinara koji se kasnije ponešto stabilizirao, a Bosna i Hercegovina nakon brojnih turbulencija i različitih teritorijalni valuta završila je s markama i pfeninzima u rukama, samo što one nisu bili njemački, nego bosanski novci.

Unatoč svim tim dramatičnim monetarnim promjenama, navika štednje u stranoj valuti ne samo da je ostala, nego je još i dodatno ojačana. Samo bi naivan čovjek štedio u valutama koje se mijenjaju kao na pokretnoj traci i obezvrjeđuju filmskom brzinom.

Marka za euro, euro za zlato

Velika promjena u štednim navikama građana Hrvatske i regije dogodila se 1. siječnja 2002. godine, kada je cijeli niz uglednih europskih valuta otišlo u povijest, među njima i u našim krajevima iznimno popularna njemačka marka.

Naime, toga je dana na europsku i svjetsku scenu nastupio euro, zajednička europska valuta koju danas službeno koristi 20 zemalja članica Europske unije, te još nekoliko zemalja manje ili više neslužbeno. Od zemalja nastalih na tlu bivše Jugoslavije, euro službeno koristi Slovenija (od 2007.) i Hrvatska (od 2023.), dok se neslužbeno koristi u Crnoj Gori i na području Kosova.

U zemljama poput Srbije, Bosne i Hercegovine i Makedonije, gdje i dalje postoje lokalne valute, euro je odabrana valuta u kojoj su građani tih zemalja u velikoj mjeri nastavili štedjeti.

No, što da učine građani Hrvatske, Slovenije, Crne Gore i Kosova? Hoće li njihova čvrsta navika da štede u “alternativnoj” valuti biti prevaziđena?

Navika je, kao što smo već rekli, žilava pojava. Početna zbunjenost polako se pretvara u odlučnost da se nađe nova alternativa. Sve veći broj naših građana prepoznaje investicijsko zlato kao jedinu pravu alternativu za očuvanje vrijednosti svoje likvidne imovine na duge staze.