Svijest o inflaciji polako se ali sigurno uvlači u misli naših građana. Strah od povećanja cijena životnih potrepština više nije samo neostvarena opasnost.

U zoni europske valute, ali i u našim krajevima gdje se koristi kuna (marka, dinar…), svjedoci smo rasta troškova života u formi sve skupljih prehrambenih proizvoda, odjeće, energenata, režija…

Inflacija pokazuje svoje ružno lice, a razlozi za to su očiti svakome tko je imalo ekonomski pismen.

Naime, brojne vlade zapadnih zemalja u zadnjih su godinu i pol dana izravno u ruke milijunima stanovnika stavile desetke milijardi eura, dolara, funti, franaka, kuna i drugih valuta.

Na taj se način pokušala prevazići teška svjetska gospodarska kriza prouzročena pandemijom korona virusa.

Cijene neminovno moraju rasti

U jeku pandemije, kada se još nije znalo kako će se cijela stvar rasplesti, sve te milijarde u rukama ljudi nisu bile korištene. Štoviše, u vrijeme kad su brojne trgovine bile zatvorene, pa smo mogli kupovati samo najnužnije proizvode za život, taj novac nije mogao biti ni utrošen. Umjesto toga, novac se skupljao na bankovnim računima građana ili u skrovitim mjestima u obliku gotovine.

A budući da se besplatno dobiven novac nije trošio, cijene proizvoda na tržištu nisu ni rasle. O inflaciji zbog toga nije ni bilo riječi. Malo tko se brinuo oko nje.

No, ubrzo nakon što je cijepivo protiv korona virusa ušlo u široku upotrebu, pa su kupci zaključili da se zabrinutost oko pandemije bliži svom svršetku, milijarde eura, dolara, funti, franaka i kuna u rukama masa našlo se u optjecaju, ganjajući ograničenu količinu proizvoda i usluga na tržištu.

A kao što nas podučava temeljni zakon ponude i potražnje, ako mnogo novca ganja malo proizvoda, cijene tih proizvoda neminovno moraj rasti.

Golem lom u svjetskom gospodarstvu

Vlade zapadnih zemalja i središnje banke najprije nisu bile osobito spremne priznati problem rasta cijena prouzročenog velikom podjelom novca (ili takozvanim “bacanjem novca iz helikoptera”). No, kako vrijeme odmiče, svijest o izazovima inflacije sve više raste i među običnim ljudima, ali i među kreatorima ekonomskih politika.

Stručnjaci koji pozorno prate situaciju smatraju kako bi se golem lom u svjetskom gospodarstvu mogao dogoditi onog trenutka kada svijest o inflaciji postane toliko jaka da će središnje banke svijeta morati reagirati kako bi inflaciju obuzdale.

Postoji, naime, samo jedan način da se obuzdavanje inflacije postigne. A to je putem povećanja temeljnih kamatnih stopa. To je način kojega se vlade zapadnih zemalja i njihove središnje banke zapravo užasavaju.

Jer, ako se temeljne kamatne stope povećaju, povećat će se i cijena otplate kredita svima koji su ih u proteklim godinama obilno uzimali. Nisu to samo obični građani, nego još i više države diljem svijeta koje su se zaduživale kako bi ostvarivale javne projekte, ali i kako bi pomagale građanima u jeku pandemije izdašnim isplatama pomoći.

Ako se cijena otplate tih kredita poveća tako što se povećaju kamate na te kredite, lako je moguće da će mnogi ljudi koji danas te kredite na jedvite jade otplaćuju postati potpuno nesposobni to činiti. Dakle, morat će proglasiti bankrot. A prilično je sigurno i da neke (mnoge?) države također neće biti u stanju servisirati svoje dugove.

Pad povjerenja u papirnati novac

U takvim okolnostima postoji i drugi način “rješavanja” problema nagomilanoga svjetskog duga. Ako kreatori ekonomske politike (vlade i središnje banke) ne budu bili spremni jače se angažirati u obuzdavanju inflacije povećanjem kamatnih stopa, moguće je da će im izmaknuti kontroli povjerenje u papirnati novac.

Naime, bude li rast cijena na tržištu sve veći, a kamatne stope na novac i dalje umjetno niske, u jednom bi se trenutku mase mogle početi hitro oslobađati novca sa svojih računa i iz svojih novčanika, a sve samo da uspiju spasiti barem dio vrijednosti valute koja se pred njihovim očima topi poput sladoleda na ljetnom suncu.

Ako povjerenje u taj novac ispari, on postaje bezvrijedan. Takav scenarij, za koji se iskreno nadamo da se neće dogoditi, još se uvijek smatra prilično ekstremnim. No, on nije sasvim nerealan. U tom smislu, treba se nadati najboljem, ali istovremeno treba biti spreman i na najgore.

Jedan od načina zaštite osobne likvidne imovine od inflacije jest i pretvaranje gotovog novca u neku drugu investicijsku klasu čija vrijednost u doba inflacije neminovno raste.

U našim krajevima ulaganje u nekretnine uobičajen je način borbe protiv obezvrjeđenja novca. No, vjerojatno je bolji i jednostavniji način – kupnja investicijskih plemenitih kovina, i to osobito zlata.

Zlato i inflacija

Zlato je investicijska klasa koja osobito dobro čuva vrijednost osobne imovine u dugim vremenskim razdobljima. Glavni razlog za to leži u činjenici da se zlato ne može proizvoditi u neograničenim količinama. U odnosu na postojeću svjetsku zalihu zlata koja je u rukama stanovnika svijeta, godišnje se iz zlatnih rudnika nadoda ne više od jedan do dva posto vrijednost. Može se reći da je “inflacija” u zlatu stabilnih jedan do dva posto godišnje, i da zbog tehnoloških i geoloških ograničenja nikada ne može biti veća.

Naravno, ne utječe na “zlatnu” inflaciju samo ukupna godišnja proizvodnja zlata u zlatnim rudnicima, baš kao što na inflaciju papirnatih valuta ne utječe samo količina proizvedenog “papira”. Osim proizvodnje, na inflaciju utječe i potražnja. Ako je potražnja za zlatom velika, vrijednost zlata u odnosu na papirnate valute raste. I obrnuto.

A budući da svjetske valute doživljavaju polagan ali siguran rast inflacije uz istovremeno jedako tako lagan ali siguran pad povjerenja u njih, neminovno je da će i povjerenje i potražnja za zlatom i drugim plemenitim kovinama biti sve veći.

Stoga je od velike važnost da svatko u svom imovinskom portfelju u ovim vremenima inflacijske neizvjesnosti ima barem malo investicijskih plemenitih kovina uza se.